Godinama odlazite od sebe. Nekome drugome ili nekamo drugamo; što ćete sami sebi, morate s nekim preplesti sebe, ono što jeste traži drugo jeste, tkivo traži tkivo, posrćete, idete dalje, poslije vas doći ćete do sebe. Arkadija vam puše u vrat, tajna miriše u daljini.

Susak je bez veze. Nema ni pet četvornih kilometara, nema magaraca, nema maslina, nema šume ni livada, nema ceste, nema rodilišta. Znanstveno spada u sredozemni geomorfološki raritet. U Jadranu se nešto pomaklo, s dna se popeo kameni pjat i kad se s pjata iscijedila voda na njemu je ostalo ono što je kasnije nazvano otočić Susak. Devedesetak metara debela pješčana masa pritisla je donje dijelove i otvrdla ih, dijelom čak u konkrecije koje nisu kamen, ali nisu ni pijesak. Tlakovi su čudotvorci. Da vam je komadić leda s Plutona mogli biste njime rezati dijamant. Da se susačkog pijeska zadržalo mjereno od nulte nadmorske visine bar pola kilometra, pri dnu pješčane konkrecije neki bi Adria-neandertalci sigurno izdubli pješčane salone i sportske terene za borbe risova i ugora.